Edenski vrt u kanjonu Lima

10.03.2014

izvor : Ilustrovana politika

autor Vojislav Kajganić

Samo oni dovoljno odvažni da se uhvate u koštac sa moćnim brzacima shvatiće, na kraju puta, da su, ipak, plovili kroz raj

 

Kada u Plavu ugledate Prokletije i snežne jezičke što dolaze sve do vode jezera koja se nestvarno zeleni, nesvesno zastanete i duboko udahnete rezak planinski vazduh. Olakšanje saznanjem da posle dugog puta stojite na početku avanture koja se zove Lim.
Onima kojima je ovo prvi susret sa nedirnutim predelima Prokletija, i prvi pogled na nepregledne masive što okružuju jezero, tek sad postaju jasne legende o zmajevima koji su ga pohodili. Za neiskusne ovo je i prva strepnja, zavarana lepotom bistre jezerske vode, da li su ih oni stariji i iskusniji samo plašili ili je Lim stvarno opasan pa, čak, i opasniji i uzbudljiviji od svima znane lepotice sestrice Tare.
Ni stotinak metara nizvodno od "izvora", to jest od mesta gde ističe iz Plavskog jezera, Lim počinje da pokazuje svoju moć i nepredvidivu ćud. Kupsovi, slapovi, kaskade i bezbrojni brzaci surovo će kazniti i najmanje opuštanje ili pomisao da je "ono" najopasnije za vama. Snaga koju pokazuje dok žuri put Andrijevice, opravdava sve strepnje opreznih i nade onih željnih prave avanture. Zaludno je prepričavati ono što doživite u ovih tridesetak i više kilometara pravog rečnog slaloma, u kojem ste sve vreme pod "kišom" vode koja lomi i vas i čamac. Čovek, svaki za sebe, postaje svestan veličine i snage ove vode.
Od Andrijevice, gde su se do duboko u noć prepričavali događaji i dešavanja prethodnog dana, Lim kao da nam daje malo odmora i kao da želi da nas zavara svojom mirnoćom. U Beranama logor je veliki i sada i oni kojima je to tek drugi dan na vodi postaju okuraženi i pored vatri, uz obaveznu rakiju ili valjevsko pivo, prepričavaju i svoje i one događaje koje su čuli. A malo ih se stvarno svega seća. Za dobar deo ekipe to je bilo samo magnovenje i borba sa rekom. Prvi koraci su učinjeni pa i oni najplašljiviji, zadivljeni lepotom i surovošću predela, počinju da uživaju u nimalo lakom "raftingu".

Od Berana počinju nova iskušenja koja i one iskusne čine nervoznima. Veliki i Mali Tifran, najjači bukovi na Limu, sada pokazuju svoju moć i traže od svih oprez i vrhunsko umeće. Reka ne prašta. Pogled pokušava da pronikne kroz penu uzavrelih talasa u uskom kanjonu. I najmanja neopreznost može značiti ispadanje, udaranje u stenu i pretvaranje ove avanture u sve drugo samo ne zadovoljstvo.

Po obavljenom spustu niz ova dva, zašto ne reći, vodopada, prvi se zaustavljaju i pogledom prate one koji tek ulaze u vodeni kovitlac. Oni spretniji ili oprezniji objašnjavaju, sa zadovoljstvom, onima manje umešanima u čemu je tajna sigurnog prolaska kroz ove tesnace.

Na kraju svi zadovoljni nastavljaju rekom koja im se posle ovog iskustva čini bližom i pitomijom. No, kanjoni i mir koju donosi sa sobom nedirnuta priroda ponovo vas bacaju u neka druga razmišljanja.

Mesto gde se Bistrica uliva u Lim samo priroda može da stvori. Stoletna stabla vrba, koje gradska deca znaju kao malo drveće pored reke, čine ovaj ambijent još nestvarnijim.

Odlučili smo da i sebi i prirodi damo malo odmora i ulogorimo se po svim pravilima dobrih domaćina. Na ulazu slavoluk od kobasica i slanine "Srbokopa", dobri sremski proizvod. Ubrzo po razapinjanju šatora počela je da pucketa vatra nad kojom je već bio tradicionalni kotlić u kome se spremala večera. Dok kotlić bućka, na roštilju cvrče kobasice.

Nije naša vatra bila jedina u predivnoj noći koja je obećavala još priča o onome što se već desilo i o onome što će se tek dogoditi.

Pošli smo dalje uvereni da ništa više ne može da nas iznenadi na Limu i da već znamo sve njegove tajne. Manastir Kumanica, jedno od mnogih svetih mesta u ovoj dolini, već posle nekoliko kilometara demantovao je naše mišljenje. Prelepo restaurirano zdanje, uz samu prugu Beograd – Bar, pleni svojom lepotom i jednostavnošću. Manastir je i posle stradanja od Turaka, kada je bio gotovo spaljen do temelja, i dalje ostao mesto okupljanja žitelja ovoga kraja kako pravoslavnih tako i muslimana. Crni deo zidina jasno pokazuje tragove vekova, bezbrojnih zapaljenih sveća, i molitvi za isceljenje koje se ljudi, bez obzira na veru, upućivali Bogu.

Kumanički buk kao da nam ne da da pođemo sa ovog mesta, ali mi smo samo ljudi i žurimo dalje. Od Kumanice dva prelepa kanjona i nebrojeni brzaci i slapovi učinili su da nam ovaj deo puta prođe u trenu. Ni hladna voda ni negostoljubive stene koje su virile nisu sprečile misao u glavi: ovamo se treba vratiti.

I kad bi ljudi spoznali da samo oni kvare ovu bogomdanu lepotu, sve u ovoj dolini bi bilo kao Edenski vrt.

Vojislav KAJGANIĆ
Ilustrovana